O Ethnoambientu je rijec…

Mislila sam da sam u proteklih mjesec, dva sve “odtugovala” u privatnosti ovog zelenog otoka i onda krenu razgovori s drugima i privatne poruke, sve od ljudi koji su visegodisnji sudionici ili posjetitelji festivala i… shvatim da ce “ciscenje i otpustanje” potrajati jer obavijest o tome da je ovo posljednji EA tek ovih dana dolazi do ljudi… Htjela sam sve ranije obavijestiti i to “prigodnim tekstom”, ali u gotovo dva mjeseca koliko je proslo od odluke da ovo bude posljednji Ethnoambient Salona nisam uspjela napisati suvisao “prigodan” tekst, a da nije ispadao previse… Sve. Too much.

Cesto su mi neki (pri)govorili da sam previse emotivna kad je rijec o EA… da mi je Ethnoambient zamijenio dijete. Mozda. Da sam nerealna / pretjerani idealista. Mozda. Da zivim u svojem svijetu. Slazem se…

Kako god, I am not the only one i zbog toga ovo pisem za ostale idealiste, Livingstone, filozofe, vjecne studente zivota koji su previse “ovakvi” i premalo “onakvi” i rijetkima po mjeri, neumorne istrazivace, zene s previse “muske prodornosti” i muske s previse “zenske suptilnosti”, one kojima su korijeni “naopacke, u nebesima” i koji grade kule u pijesku i u zraku i propituju nauceno i sire granice i postuju i vole Zivot… a s cijim sam se osmjesima susretala na Gradini…

Dragi svi, ovaj devetnaesti ujedno je i posljednji Ethnoambient Salona i zavrsavamo priblizno kako smo i poceli – s glazbenicima iz Hrvatske koji su s nama bili i prvih godina i sa Seckouom koji je na Gradini kao doma. Kruznica…

Mojmir, Goran i ja vec neko vrijeme preispitujemo nase namjere, ideje, zelje i mogucnosti vezane za festival kao i njegovu potrebu za postojanjem u ovom obliku danas.

Mojmir je festival pokrenuo 1998.g. zeleci otvoriti platformu za razvijanje glazbe koju je volio i s kojom je zivio. S obzirom da je on ipak prvo glazbenik i izvodjac i vizionar, trebao mu je netko tko ce;

a) shvatiti i podrzati ideju – Spiro iz Doma kulture “Zvonimir” u Solinu, a zatim i Grad

b) vizije spustiti na zemlju – Goran Cvok ( raspolaganje financijama itd. itd.,)

c) ideje poslagivati u programsku cjelinu i razvijati medjunarodnu poveznicu – “pisalica” ovih redaka koja im se pridruzila 2000.g.

Festival je postao dio naseg zivota i nasa obitelj. Iako sam festival traje samo dva ili tri dana u godini, u nasim zivotima trajao je cijelu godinu.

Goran je pratio natjecaje, ispunjavao formulare, dogovarao tehniku, rjesavao kompleksne jednadzbe raspodjele sredstava – kada i koliko, a pogotovo “kako” kad nekome nesto treba rezervirati ili platiti (od avionskih karata nekoliko mjeseci unaprijed do smjestaja i hrane na dan nastupa). Mojmira smo posljednjih godina pustali na miru koliko god smo mogli, ali na njemu je bila najveca obaveza, ona koja drugima nije toliko vidljiva i opipljiva osim nekoliko dana prije festivala. U mojem programskom dijelu, prijave, prijedlozi, molbe stizale su svaki dan, cijelu godinu. Prvih godina postom, a zatim e-mailovima. I danas u mojem “inbox-u” stoji na stotine neotvorenih poruka iz jednostavnog razloga – raspolozivost vremena. Otvoriti jednu posiljku, bila ona u obliku paketica ili e-maila ne znaci samo procitati napisane recenice vec i poslusati pjesme, otvoriti se svijetu koji se nudi, osjetiti u kakvom je mogucem odnosu s namjerom festivala, srcima publike, s Gradinom… Ako koza na ruci, vratu ili ledjima reagira ide se dalje… Koja im je osnovna poruka? Cime hrane svoje stvaralastvo? Kako ce se taj band uklopiti s onim drugim/a prve ili druge veceri ili cijelog festivala? Mozda je za neku od sljedecih godina? Mozda ih mogu nekom drugom festivalu preporuciti? Ako jesu na nas ove godine, stanu li svi u nas improvizirani backstage na Gradini? Ta i mnostvo slicnih pitanja nastavljala su se i kroz daljnje, dublje upoznavanje umova i srdaca tih glazbenika, kreativaca i njihovih agenata… kroz dopisivanje, telefonske razgovore, poslagivanje datuma i financija. Ili obratno – prvo kroz susret s bendom na koncertima ili na sajmovima tipa Babel Med ili Womex. Ponekad je zatim i slijedilo kontaktiranje managera i organizatora drugih festivala u Europi da se ispita mogucnost suradnji i smanjenja putnih troskova glazbenika itd., itd. Tijekom godina obujam posla se povecavao, ( a i ideje: netko ce se prisjetiti i eko-etno sajma u samim pocecima ; )…) kao i osjecaj odgovornosti, a nase mogucnosti, vremenske i energetske nisu uvijek rasle u skladu s onim sto smo mi mislili da je potrebno za EA.

Neke smo ideje ostavljali, neke transformirali i “ono nesto” vuklo nas je dalje. Kako “to nesto” definirati, a da se ne ode u banalnost ili pretjerane emocije? Tesko. Izrazi “proslavljanje kulturne raznolikosti”, “vjera u opcu dobrobit, radost, ljubav prema zivotu, povezanost nadahnuca, svijest, tolerancija” i sl. vjerojatno zvuce kao cliche za vecinu osim za vas koji ste znali slusati tisinu i osjetiti dubine i koji ste stajali u publici dok se s pozornice sirio zvuk tisucama kilometara udaljenih rijeka i spajao se s Rikom, miris bilja s jos udaljenijih planina stapao se s majcinom dusicom i ruzmarinom podno Kozjaka i Mosora, toplina ljudi i zemlje s udaljenih prostora diljem svijeta sljubljivavala se s kamenom i zemljom na Gradini i sirila oko nas… Nazivi zemalja i kontinenata i starosti kultura spajale su se u jedno. Ljudi koji su ih donosili i prenosili bili su dragulji kojima ste davali svjetlo i toplinu da zasjaje jos jace, da se sire, preoblikuju, prenose dalje i jos vise osvjestavaju ljepotu u razlicitosti. Po onome kako je poslije vecina tih glazbenika i komentirala svoj dozivljaj Gradine i publike – tako su se i oni osjecali…

Koliko god su se situacije u nasim osobnim zivotima mijenjale tijekom godina, trudili smo se da to sama ideja i festival ne osjete.

Medjutim… U posljednje vrijeme Mojmir, Goran i ja poceli smo osjecati (u stvari, razumski dio naseg EA trojca poceo je shvacati – onom emotivnom trebalo je malo duze da prihvati cinjenice ; ) ) da, koliko god se trudili, festivalu vise nismo u stanju osigurati ono sto mislimo da zasluzuje.

Za mene je svih ovih godina EA bio centar svijeta u kakvom zelim zivjeti – u ljepoti razlicitosti, postovanju, ljubavi, toplini, stvaralastvu, povezanosti, zajednistvu s prelijepim ljudima – i s glazbenicima i s publikom i sa svim suradnicima festivala.

Zbog svega toga sam uvjerena da jedan dio onoga sto smo nazvali “Ethnoambient Salona – proslava kulturne raznolikosti” ipak ne prestaje i da ce iz toga nesto novo izrasti. Ta energija koju su svi ulagali u festival ne moze nestati, moze se samo transformirati. I rasti.

I vjerujem da je to tako … da nekad nesto sto toliko puno znaci treba pustiti da se oslobodi forme na koju smo navikli i da se dalje razvija…

Kako? Nema jednog odgovora na to pitanje. Pokazat ce ljudi (svi – na stotine i tisuce onih koji su na razlicite nacine bili dio festivala) u vremenu i prostoru u kojem svatko od nas zivi, razmislja, propituje, osjeca i djeluje…

“It’s the end of an era.” rekao je Ian A. kad smo mu javili odluku. Da, zavrsetak je, ali i pocetak.

Zato vas pozivam da ove godine na Gradini 22. i 23.7. ne tugujemo za necim sto nestaje vec da opet proslavljamo – nesto lijepo sto ce se tek stvoriti iz energije koju ste svi, zajedno s nama, stvarali i razvijali.

I jedina rijec s kojom mogu zavrsiti ovaj tekst je: Hvala.

I volim. Vas sve.

x

A.

This sentence can often be heard in our home because Down to Earth is one of our wells in the current neighbourhood.

The first thing I do in a new town is look for “the wells” of various kinds. For instance, the well that covers (some of) the needs for biodiversity can be the nearest park and the wells for fresh, organic food are often at local farmers and shops.

I love supporting small, local businesses and one of the closest of such wells opened up in front me in the Portland road on one of my exploration walks in the first month of living in Brighton. Hove, actually.

 I loved the sign: “Down To Earth”.

Soon, I found out that the inside suits the title.

“We stock products we would buy ourselves and then add some more, depending on the needs of the community,” says Matt, owner and manager of this well, patiently responding to my questions.

This intimate space is packed with goddies; variety of fresh fruits, vegetables, nuts and seeds, oils and most of the elements one might need for preparing a delicious and nutritious meal. Drinks? Make your pick. Household essentials? Many. Cosmetics? They have that, too as well as a range of supplements someone might want in certain phases of life.

Packed.

And… There may be some new items to discover next time.

I love finding out about new manufacturers and products, not just because I may find them useful in my life but also because it means yet another person out there boldly claimed her uniqueness and commitment to her own fulfilment while supporting her community to thrive – it makes my heart sing regardless whether it is about a creation of a blueberry jam, bookshelves or solar powered cars.

There are no car parts or bookshelves on offer in “Down To Earth” but there are books and jams, tea, herbs and spices and honey – from local to New Zealand’s Manuka honey, aloa vera from Mexico or Spirulina from Hawaii.

Plentifulness of choice of organic products.

“We take time to get to know every product and if it fits the ethos of the place, we are happy to include it in our offer, especially if it is something locally produced,” says Matt, always open for suggestions and ideas from his customers.

He’ll do his best to include your favourite item, as I learned myself when we moved to his neighbourhood and after months of research found no happy substitute for some beloved products from the Alnatura and Alverde line. Matt worked to find the way to include them in his shop but it turned out they didn’t have a distributor in the UK, yet.

However, he didn’t mind the effort. “I just like getting to know the world, various people, their ideas, creations and movements,” he explains while telling me how his personal interests range from sports to compiling ideas for making music and creating a radio show.

That is evident in the shop, as well. His interest in the world shows on the shelves because in such a small space one can literally get lost in the variety of offer from products to leaflets and posters about various activities and services in the community.  He will also often give you a description on who made what and how and why.

That is especially what I love in this shop because I have a small ritual when deciding which food to buy and then one when preparing it at home which involves thanking everyone and everything involved (yes, it takes a while to prepare a meal at our home…). Knowing a bit more about the producer and the area, it just makes my rituals more vivid in my mind and in my heart.

I thank them in my mind, of course. I don’t write letters, be reasonable, please.

Actually…

I do sometimes. When I find something that really stands out and I can feel the love and care put into it I’ll leave them a note on twitter or send an e-mail, or I’ll write a blog post about them…

I am grateful to Matt for “Down to Earth”, too. I want to give him and his staff a hug every time I see them, but I don’t, because I bear the cultural differences in mind. I am from a Mediterranean country. Yes, we hug each other a lot over there just for the sake of a greeting. It is our “happy you exist” sort of a greeting.

However, one may feel hugged just by entering “Down to Earth”, hugged by the energy of care for people and the environment, expressed by Matt, his staff and by all those products on the shelves that are made with love.

Thank you, Matt, for doing what you enjoy and contributing to the community in that way.

Predugacka je to prica, zasto bas on i njegov osmijeh, ali prati me.

A zasto se sad pojavio? Pospani um izvlaci naizgled nepovezane price glazbenika koji su proteklih godina nastupali na Gradini, izmijesane interpretacije stvarnosti, snova, idealizma… Jesu li moje, njihove ili ih svi zajedno pokupimo iz etera kad se spotaknemo o kamen na Gradini?

Nekad se cini kao paralelni svijet, potpuno neovisan i s vlastitim energetskim pogonom.

U isto vrijeme magican i itekako stvaran…

Tekst o EA jos nije napisan. Sve ostalo je odavno obavljeno (osim sto slijede klasicne molitve za vize)… Marquez se i dalje smijesi iako sam sad na pauzi od potpuno druge vrste zadatka. Otvaram svepovezivajuci prozorcic i oslanjam se na siknronicitet. Tell me… Upisujem Marquezovo ime u Google i kliknem na link u sredini stranice gdje me doceka zapis njegove izjave:

“It always amuses me that the biggest praise for my work comes for the imagination, while the truth is that there’s not a single line in all my work that does not have a basis in reality.”

Sad se i ja smijesim. U umu se povezuju cetiri projekta na kojima trenutno radim, naizgled razlicita, a u srzi ista – u isto vrijeme magicna i podjednako stvarna jer “sve je temeljno na (osobnom iskustvu) stvarnosti”.

Za barem jedan od njih, za Ethnoambient, svake godine iznova dobivam dokaze da nisu samo osobno vec i iskustvo nekoliko stotina drugih ljudi, onih koje poznajem i koje prvi put upoznam imenom kad se jave privatnim porukama i e-mailovima nakon festivala.

“Vec je osamnaesti!” ovih dana je najcesca recenica u porukama.

Da. Vec. Koliko jos? Ne znam, valjda dok god nas ima dovoljno da ga zajedno sanjamo i stvaramo.
“Nije do mene.” rekao bi Ivo.

O.K. Sad odoh raditi na onim elementima koji jesu “do mene” i zahtijevaju da im posvetim pozornost i dovoljno vremena. Tekst o EA ili jedan od onih projekata? Pomislim na jedan, pa drugi, pa treci pa cetvrti… Marquezov osmijeh pojavljuje se uz svaki, ali najizrazeniji je na jednome… Masta, a ne razum, odlucuje o najboljem omjeru djelotvornosti i ulozenog vremena ; ). Good start.

Hvala na osmijehu. : )

Jane Harbour. Alex Vann. Jason Sparkes. Jon Hunt.

Spiro.

Yes, back to those who create stories without saying a word.

Their concerts can help one to find out what collective trance can feel like under direction of the music that guides one towards…Balance.

On tour promoting a fabulous new album Welcome joy and welcome sorrow (Real World Records, 2015).

Describe the paths around your neighbourhood that may have inspired the step patterns in the local dance as much as the wild animals in the region have done.

I will listen to you singing and imagining the mountains and hills around your hometown as your voice spreads around and I’ll know of the valley and the trees as they shaped the colour and depth of your voice. The sounds of the words and of your instrument will imitate the sounds of the Nature around you and I don’t need to know your language to perceive it.

Your body will tell the stories of the winds it knows from many generations back, your fingers dancing will show how your ancestors picked berries or weaved a fabric.

Your story is being sung and danced; you carry the wholeness of the Nature you know in you… Thank you for sharing, thank you for connecting and enhancing the beauty of diversity in which we all grow and enrich our lives.

Upravo sam otvoreni ruksak okrenula naopako i pustila da sadrzaj isklizi na pod.

Jednostavan nacin ciscenja svega sto je ovih dana ulazilo u ruksak i nakupljalo se jer je vrijeme za odvajanje vaznog i nevaznog bilo koristeno za druge, tada bitnije misli, osjecaje, susrete, dogadjaje. Na vrhu hrpe lezi foto aparat. Drugi put pronadjen. Prosle godine ostavila sam ga na pozornici za vrijeme tonske probe The False Beards jer sam u jednom trenutku primijetila da nesto treba napraviti vezano za njihov nastup i usmjerila svu pozornost na to. Tek desetak minuta prije pocetka koncerta primijetila sam da aparat nije u ruksaku.

Nadjen je na istom mjestu gdje je ostavljen, na rubu pozornice pored koje su tijekom tog vremena prosle stotine posjetitelja festivala Ethnoambient, na putu prema mjestima gdje ce se smjestiti.

Drugi put se isti zaborav dogodio na samom zavrsetku koncerta Kile u petak. Kartica se napunila, novu nisam uspjela odmah naci i izvukla sam mobitel kako bih snimila bendov naklon najljepsoj publici. Pola sata poslije, aparat je stajao na istom kamenu gdje je sam ga u zanosu ostavila. Stotine EA dusa prosle su pored njega. Ljudima ispunjenih srdaca ne pada na pamet uzeti stvarcicu koja je dio ljubavi nekog drugog. Prijatelj me u subotu pita kako mi se moze dogoditi da zaboravim na foto aparat. I on je fotograf i zna da je to prakticki nemoguce. I meni je nemoguce. Osim kad je EA festival u pitanju. Sve u i oko njega u mojem zivotu ima prednost.

Kad god Mojmir, Goran i ja govorimo da Ethnoambient Salona ima posebnu, divnu publiku, pitaju nas neki: a sto to znaci? Znaju osjecati glazbu, odgovaramo. Znaju biti svoji i dopustati drugima isto to, bez prosudjivanja. Znaju vaznost bogatstva raznolikosti, razlicitosti misljenja, osjecaja, ponasanja. Znaju voljeti, dodamo. Moze li se “znati” voljeti ili je to sposobnost otpustanja, odvajanja bitnog od nebitnog u svakome trenutku?

Cinimo sve sto mozemo da i mi i i glazbenici i publika tijekom festivala mozemo upravo tako razlucivati i samo se prepustiti darovima glazbe. Ove smo godine postavili ograde oko prostora gdje su se proteklih godina djeca igrala i skakutala, ne da bismo sprijecili djecu da se razigraju vec da bi njihovi roditelji mogli mirnije duse prisutvovati koncertu i da ne moraju strahovati hoce li netko od njih pasti i ozlijediti se. Djeca su ponovno nasla svoje mjesto, uz opustenije roditelje koji su ovaj put iz prvih redova mogli bezbrizno slusati i gledati koncerte, a da su im djeca na oku.

Iz prikrajka promatram kako se svo to sarenilo dusa promatra osmjesima. Tu i tamo netko pogleda u nebo i osmijeh na licu postane jos veci. Znaju i da, kakve god vremenske okolnosti bile, bit ce o.k. To nije publika koja kuka vec se u svim okolnostima snalazi najbolje sto moze. Oni iskusniji posjetitelji umiruju nove. Bilo je svakakvih okolnosti i svi smo nalazili rijesenja. ( http://blog.dnevnik.hr/oceana/2011/07/1629398949/a-sto-ako.html ). Oni, mi, vi… izblijede definicije i uloge, pretope se u zagrljaje i obnavljanje snage. “Ima li tu zarade?” pitanje je koje se sve rjedje provuce do nas jer nakon 17. godina odustaju i najuporniji u pokusajima da umom shvate nesto sto pripada sferi srca, proslavi zajednistva u raznolikosti, proslavi Zivota.

Bogatstvo koje svi zajedno dobijemo ovisi o pustanju uma da se ispuni prazninom i dopusti srcu da se prosiri bez naucenih definicija. Iznova se otkrivamo. Gradina i mi. Otpustamo i dopustamo.

Meni je najveci izazov prihvatiti da nas iz godine u godinu doceka sve manje biljnog zivota na Gradini. Prohodam etericnu tugu i otpustam da bih uvijek iznova vjezbala fokusiranje i zahvalnost na onome sto postoji. A toga je i dalje u obilju. Vidljivo prelazi u oku nevidljivo, ali je i dalje ondje i pruza mogucnost da jos vise prosirimo sposobnosti nasih osjetila. Ovdje. Tu. Mijenjamo se, rastemo, okupljamo se, dijelimo, sakupljamo i sirimo. Svi zajedno. Nova godina za mene pocinje nakon svakog festivala EA. I ove je godine sjajno pocela; toplinom, uzbudljivom mirnocom, pod zvjezdanim nebom u okruzenju divne EA obitelji. Hvala, Ljubavi.

The first time I heard the music of Spiro, a familiar tingling swept over my skin, inside and out. “They also know…”, I thought. Wordless comfort in the songs brimming with stories. My stories. Your stories. Their stories.

After a while, the same songs swooped in with different themes. Like a chameleon, they would match my inner state and complement my surroundings only to seamlessly begin a transformation and each time create a new topic, a new pathway to explore; parts of songs that maybe one time seemed to offer an enhanced relaxation background, the next time turn into a rush of irresistible energy that prompt me to dance with it or have a completely different inner visual experience, listening to a different story, a new movie in my head…

However, one song is excepted from this chameleonic playfulness.

For me, the “Yellow noise”, a song from the album “Kaleidophonica”, always brings one theme only: “arguing” with the Sun that, after many days of dusk at noon under multiple layers of heavy clouds, makes a sudden, loud entry and lures outside when I need to be inside!

After the first cheer on a visit from the life bearing shine, comes ignore button and then, as the tempting rays become more tenacious in unveiling all the possibilities that come with the sunny day, slight irritation slides in:

“Oh, now you appear! Just now when I have things to do inside!”

The long awaited fun friend all of a sudden becomes a nuisance that just wouldn’t stop with the excuses to get me out; the one that can’t be made angry and that keeps smiling and calling and seducing me out of my invented dutifulness and into…living in the moment.

Reckless abandon.

x

x

x

At the surrender point, while transforming from the human doing into a human being, the yellow is no longer experienced as a noise; it becomes warm, melodic light that nourishes all senses…

Yes, they do know.

They know how to allow.

Allow what? Well, it depends on the state of the one listening, or rather – watching and listening.

Spiro’s albums are wonderful wordless audio books yet experiencing them live is a treat of a special kind.

x

x

Photographs made during their concert at the Salisbury Arts Centre.

Expanding awareness

“A student came to a teacher of Zen and immediately got busy talking about his views on Zen. The teacher was pouring tea in the cup that was in front of the student. The student noticed how the liquid was spilling over the brim and warned the teacher.

Could it be…? Nah, it is probably my imagination running wild as I am thinking of my family of friends, places I used to call home that now seem to be millions of steps away, sliding into the childhood when the sound of a typewriter was a dear companion in creating my own comfortable worlds.

However, once all the senses got involved, the sight offered a delightful scene. It is here and now – one machine that in this space and time is most probably often presented only in museums: a typewriter!

It was sitting on one girl’s lap. This girl, woman, human being found a comfortable position on top of a huge recycle bin from where she could observe the area without being disturbed by anyone. Well, so it seemed.

I came closer, offering an apology for disturbance (sounded more like an attack):

“You certainly must be aware that it is not easy to just pass by you…”. It was the child-wanna-be-writer in me and a little more grown-up photographer talking.

She smiled and agreed to be photographed. Then came a surprise even bigger than hearing and seeing an old typewriter – on the beach and in 2012. She wasn’t writing stories. Well, not in a regular sense of writing sequences of words – her stories were actual drawings of scenery in front of her!

Could I have felt more at home? A typewriter and pictures, drawings with letters…

Click-click-clickatee-clack…

Focused.

Walk on.

Home is a state of mind, anyway ;).

To see Keira Rathbone artistic expressions click on this link:

https://www.facebook.com/KRTypewriterArt/photos_stream